1914.-1918. (eBook)

prvo poglavlje
Razaranje mira

Danas, kada putujemo bilo kojim dijelom Zapadne Europe, prolazimo kroz pejzaž oblikovan mirom i blagostanjem. Pored trgovačkih centara, autocesta i poslovnih tornjeva izgrađenih nakon 1950. nalaze se tvornice, željezničke pruge i stambene zgrade nastale tijekom industrijalizacije u devetnaestom stoljeću, a uz njih pak diskretno opstaju relikti starog svijeta crkava, koliba i palača, svijeta koji je odavno nestao. Dok promatra taj pejzaž, putnik bi se mogao zaboraviti i doživjeti europsku povijest kao pravocrtno putovanje koje je bez poteškoća okončano današnjim ekonomskim rastom i nadnacionalnom integracijom. Ipak, u vremenu između svoga prosperiteta u devetnaestom i druge polovine dvadesetoga stoljeća, kontinent je doživio tri desetljeća destrukcije i siromaštva, privredne stagnacije i političke kataklizme. I ta je epoha ostavila tragove na suvremenom pejzažu, ali njihovo otkrivanje zahtijeva poseban istraživački uvid. Njezin utjecaj na generacije koje su je preživjele trajat će do kraja njihovih života. U toj epohi, u razmaku od dvadesetak godina, zbila su se dva golema sukoba i, kako vrijeme odmiče, čini se da se stapaju u jedan jedinstveni poremećaj. Poremećaj koji je započeo 1914.

Prvi svjetski rat postao je globalni sukob, ali je nastao u Europi. Slomio je čitavo stoljeće mira. Od poraza Francuske revolucije i Napoleona, 1792., odnosno 1815. – a taj je sukob svojedobno u Engleskoj nazivan “Veliki rat”1 – nije bilo općega sukoba u kojem bi sudjelovale sve velike sile. Europske vlade i građani navikli su na pretpostavljene ratove iz mašte, na scenarije strateških planova i na književnost koja se bavila budućnošću, dobro se prodavala i masovno čitala u desetljećima prije 1914. Gotovo da su bili spremniji za suočenje sa stvarnošću no što bismo mi bili za nuklearni rat.2 Konvencije i rituali ratovanja bili su općepoznata sastavnica europske svakodnevice, a sjećanje na prethodne sukobe bilo je integrirano u europsku kulturu. Do osamnaestog stoljeća praktički nije prošlo ni nekoliko godina a da neka od velikih sila nije bila umiješana u kakav sukob. Tek tada je stvoren moderni obrazac mira koji bi trajao desetljećima, ali bi ga prekidali sve strašniji ratovi. Mir je moderni fenomen – barem u svojem najjednostavnijem obliku, kao odsutnost ubijanja – i Europa nikada nije poznavala nešto nalik velikom miru koji je skončao 1914.3

No taj mir bio je fragilan. Sredinom devetnaestoga stoljeća zbilo se pet ograničenih oružanih sukoba: Krimski rat, od 1854. do 1856.; talijanski rat 1859.; Sedmotjedni rat 1866.;[1] Francusko-pruski rat od 1870. do 1871. i Rusko-turski rat od 1877. do 1878. U Krimskom ratu poginulo je 400.000 ljudi, a u Francusko-pruskom ratu zbile su se mnoge uporne bitke u zapadnoeuropskoj unutrašnjosti, kao i šestomjesečna opsada i bombardiranje Pariza kada su poginule tisuće civila. Izvaneuropski ratovi bili su još veći. Američki građanski rat, od 1861. do 1865., progutao je 600.000 života, a Tajpinški ustanak u Kini (1850.–1864.) milijune. U godinama prije 1914. nekoliko europskih sila vodilo je ratove visokog intenziteta izvan Europe: Britanija protiv južnoafričkih Bura od 1899. do 1902., Rusija protiv Japana od 1904. do 1905. i Italija protiv Turske u Libiji od 1911. do 1912. Balkanske države borile su se isprva protiv Turske, a poslije i međusobno u balkanskim ratovima od 1912. do 1913. Udaljenost bitaka nije bila i jamstvo da je opasnost otklonjena, što je publika koja je čitala novine znala vrlo dobro. Predratna desetljeća bila su zasićena diplomatskim krizama kada su se velike sile sukobljavale oko nečega u čemu su vidjele svoj vitalni interes, a državnici dvojili trebaju li prihvatiti kompromis ili borbu.4 Ponekad su te krize bile izolirani incidenti, a ponekad su izbijale u brzom slijedu, što je bila posljedica općeg porasta međunarodne napetosti, primjerice osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, ili u razdoblju od 1905. do 1914.

Samo velike sile mogu voditi velike ratove. Šest europskih država uzajamno su jedna drugoj priznavale taj status: Britanija, Francuska, Rusija, Austro-Ugarska (podijeljena od 1867. na “austrijsku” i “mađarsku” polovinu koje su imale zajedničkog suverena),[2] Italija (stvorena pod vodstvom Pijemonta 1861.) i Njemačka (ujedinjena pod dominacijom Pruske 1871.). Iako među njima nije postojala ravnoteža političkog utjecaja ili vojne moći, sve su (barem na papiru) bile jače od svojih susjeda. Sve su svoj nastanak dugovale nasilju i sve su ga bile spremne upotrijebiti. Upravo je to bila Ahilova peta sjaja, makar i nesavršenog, koji je civilizacija brusila kroz stoljeća europske dominacije. Istina, nakon Napoleonova poraza njegovi pobjedonosni neprijatelji složili su se da će održavati redovite sastanke na vrhu kako bi sačuvali međusobni konsenzus. No taj je sustav – poznat kao “Europski koncert” – zakazao nakon jednog desetljeća, da bi početkom dvadesetog stoljeća od njega ostala samo sjena. Koncert nije imao pisana pravila ni stalne ustanove. Počivao je na suglasju velikih sila da u slučaju krize bilo koja od njih može predložiti sazivanje konferencije njihovih predstavnika. Njegov labuđi pjev bila je Londonska konferencija koja je zasjedala 1912. i 1913., sazvana radi rasprave o balkanskim ratovima. Međutim Britanija je 1914. predložila održavanje konferencije, što su Austro-Ugarska i Njemačka odbile. Nije to bio prvi put da je sustav popustio pod pritiskom i razotkrio svoju slabost. Koncert je mogao funkcionirati isključivo pod uvjetom da su se velike sile složile: bio je to prikladan način za spašavanje obraza, ali ništa više od toga. U Europi nisu postojale zajedničke političke ustanove (izvan Europe nije ni bilo ičega nalik Koncertu), a međunarodno pravo sastojalo se tek od rudimentarnih ograničenja i načela. Napredni pokreti, osobito u Britaniji i Americi, pozivali su velesile da sporove rješavaju arbitražom i da ublaže nehumanost ratovanja kodifikacijom pravila. Premda je Haaška mirovna konferencija 1899. doista uspostavila međunarodni arbitražni sud, vlade su mu se obraćale samo kada im je to odgovaralo, što je bilo rijetko.5 Na sličan su način mnoge međunarodne konvencije sklopljene do 1914., kako bi zaštitile sudionike u borbama i civile tijekom neprijateljstava, odbačene kada je jednom izbio rat.6

Međunarodne organizacije nisu mogle učiniti ništa kako bi obuzdale velike sile. Tadašnji europski sustav utoliko je bio tek anakroni relikt prethodne epohe. Dugotrajni mir je pak donio velike promjene koje su – a tako su pretpostavljali optimistični komentatori – rat sve više činile tek hipotetskim. Tehnološki i ekonomski napredak poticao je ono što bismo danas nazvali globalizacijom i demokratizacijom. Također, taj je napredak rat učinio još razornijim, što je moglo značiti i jačanje faktora odvraćanja. Napredak je utjecao na okolnosti i uvjete koji su nagnali vlade da posegnu za silom, i to tako da ih u tome ničime nije ograničavao.

Epoha do 1914. bila je epoha globalizacije i takve razine ekonomske međuovisnosti kakva se neće ponoviti sve do razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata. Sjeverozapadna Europa bila je žarište tog procesa koji je počivao na viktorijanskoj revoluciji komunikacija – željeznica, telegraf, parobrod – kao i na golemom porastu produktivnosti u poljoprivredi i industriji. Do 1913. izvoz je porastao do petine, odnosno četvrtine britanskih, francuskih i njemačkih ukupnih prihoda. Strane investicije širom svijeta (u čemu je Europa sudjelovala s više od tri četvrtine) udvostručile su se između 1900. i 1914., s tim da su kontinentalne zemlje uglavnom međusobno uvozile i izvozile kapital i robu, dok su britanska trgovina i britanske investicije bile orijentirane izvan Europe.7 Tih je godina nastupila i plima emigracije, što je bio preduvjet osvajanja novih poljoprivrednih područja, od južnoameričkih pampasa, preko sjevernoameričkih žitnica, do unutrašnjosti Australije. Europa je postala središte svjetske mreže ekonomskih veza.8 U desetljeću uoči 1914. sve su europske zemlje postale dio interkontinentalnog poslovnog kruga koji se širio s obje strane Atlantika.9 Francuska, Njemačka, Belgija i Nizozemska bile su dionici stvaranja međuovisnog kompleksa teške industrije u rajnskom bazenu gdje su poslovala multinacionalna poduzeća i gdje su radili radnici-migranti (Poljaci u Ruhru, Talijani u Lorrainei), dok je obilje ugljena i čelika prelazilo državne granice.10

Sve veća ekonomska međuovisnost mogla je potaknuti velesile na suradnju, ali je njezin utjecaj bio ograničen.11 Vlade su potpisale međunarodne poštanske, telegrafske i radijske konvencije i uskladile prekogranične željezničke vozne redove, ali njihov najveći doprinos modernoj ekonomiji svodio se na to da joj nisu postavljale prepreke. Industrijska recesija i konkurentno američko žito povisili su carinske tarife sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, ali su uoči Prvoga svjetskog rata carine još uvijek bile niže nego što će biti u nastupajućim desetljećima. Od devedesetih godina devetnaestog stoljeća europske sile (s Amerikom i Japanom) nalazile su se u faktičnoj monetarnoj uniji – međunarodno prihvaćenoj zlatnoj podlozi12 – čija su nepisana pravila značila da su sve valute bile međusobno konvertibilne budući da je njihova vrijednost bila vezana uz zlato po fiksnoj stopi. I taj sustav bio...